Mladi izgubljeni u današnjem svijetu, a psihoterapija mnogima nedostižan cilj

„Prvi put sam odlučio da posjetim psihologa za vrijeme srednje škole jer sam shvatio da nešto nije u redu sa mnom, ali to je bilo onako lagano samo radi mogućnosti razgovoranja sa nekim. Drugi put sam odlučio da posjetim psihologa u novembru prošle godine kada sam bio na vrhuncu raspoloženosti jer sam mislio da je najbolje da tada krenem sa terapijom, a ne kada me ponovo uhvati pojačano neraspoloženje. Tada mi je cilj bio više dostizanje konkretnih rješenja i mijenjanja određenih stavova“ kaže dvadesetjednogodišnji Srđan Tomić iz Lopara kod Bijeljine kome je dijagnostifikovana anksioznost i koji trenutno posjećuje psihologa.

Srđan je samo jedan u nizu mladih koji imaju problema sa mentalnim zdravljem, a on je odlučio da se obrati za pomoć psihologu. Statistički podaci pokazuju da je broj prijavljenih mentalnih oboljenja kao što su depresija, anksioznost, posttraumatski stres izuzetno izražen kod mladih u dobi od 18-24 (52,6%) godine i kod ljudi u dobi od 25-49 (48,9%) godina što je prilično zabrinjavajuća brojka.

„Prvi put sam počeo da primjećujem promjene u svom mentalnom zdravlju u devetom razredu osnovne škole kad sam počeo više da se društveno izolujem. Počeo sam da gubim osjećaj potrebe za socijalizacijom i više sam preuzimao uloge koje su očekivane. To je obično dovodilo do akumulacije anksioznosti u većini društvenih dešavanja. Takođe su se u tom periodu počeli javljati s vremena na vrijeme osjećaj beznadežnosti i besmisla, te da nisam znao šta ću sa svojim životom. Mislim da je primarni uzrok nedovoljno osamostaljivanje jer sam izgradio dosta zavisnosti od drugih i koje je još uvijek prikačeno za mene. Pošto sam živio u maloj sredini, nije bilo toliko mjesta za upoznavanje ljudi sa kojim bi mogao da istražujem stvari koje su me zanimale u to vrijeme“ navodi Srđan.

Psihologinja Vahida Djedović iz Tuzle kaže da su „mladi su izgubljeni“.

„Nalaze se u procjepu između roditelja i moderne tehnologije. Emocionalno i poslovno nemaju nikakvo obrazovanje. Mladi su uglavnom anksiozni, depresivni, hipohondri i imaju problem iritabilnog crijeva koji se može dovesti u vezu sa pojačanom psihičkom napetošću i stresom“.

Iako je broj prijavljenih slučajeva prilično veliki, na našim prostorima vlada određena predrasuda kada su u pitanju mentalna oboljenja i njihovo liječenje.

Moje dijete ne može imati mentalni problem!

Dvadesetogodišnja sagovornica iz Tuzle koja je željela ostati anonimna kaže da joj roditelji nisu dozvoljavali da ode na liječenje kod stručne osobe.

„Od dvanaeste godine, kada sam ušla u pubertet, sam imala dosta problema koji su mi otežavali život. Nisam se ni sa kim družila jer sam bila dosta povučena, a druga djeca su me gledala kao na nižu klasu jer sam iz jednog udaljenog sela. S obzirom na to da su mi roditelji vjernici i strogi, nisam imala pretjerano otvoren odnos sa njima. Kada sam im u, otprilike, petnaestoj godini rekla kako se osjećam i da bih možda trebala potražiti stručnu pomoć, ali oni to nisu dozvoljavali i rekli su mi: ’Šta će narod reći, proglasit će te ludom’“.

Poslije toga, naša se sagovornica još više povukla u sebe i svoj svijet, te kaže da se izolirala od mnogih ljudi.

Objašnjava kako se osjećala tokom napada anksioznosti.

„Dešavalo mi se da na samu pomisao na nešto što bi se moglo desiti počnem teško ili ubrzano disati, srce mi počne lupati kao da će iskočiti iz grudi, ruke mi se potpuno ohlade i počne mi cijelo tijelo drhtati. Mislim da su porodica i njihova očekivanja ono što je glavni pokretač stresa u meni. Od malih nogu su me forsirali na skoro nedostižne ciljeve i bili su vrlo strogi prema meni. I igranje sa drugom djecom mi je bilo ograničeno. Kada bih bila sa njima, morala bih također paziti na pristojno i mirno ponašanje.To je sve dovelo do toga da u pubertetu postanem vrlo zatvorena i rezervirana osoba koja ne priča puno i koja živi u svom svijetu“.

Ova djevojka kaže da su njeni roditelji primijetili kako se osjeća, ali su ipak kazali da je „terapija gubljenje vremena“. Smatrali su da ona svoju situaciju sama trebam riješiti. „Nekako sam uspjela da malo poboljšam situaciju, ali ni danas nije ništa pretjerano bolje. Korona virus i karantin su za mene bili jedno sasvim obično stanje jer i prije nisam nigdje išla osim u školu i na fakultet.“

Psihologinja Vahida Djedović dodaje da se roditelji obično javljaju za tretman ukoliko primjete da nešto nije u redu sa njihovom djecom, ali i ima onih koji ne smiju, a i onih koji rješenje traže u alternativnim načinima liječenja kao što su saljevanje strave, razni vračevi, ili pak hodže i popovi.

„Mladi ljudi nemaju strah niti predrasude o psihoterapiji. Roditelji su ti koji stigmatiziraju sve koji se jave na ovakvu vrstu pomoći. Roditelji, istina, nekolicina njih, kriju da njihova djeca dolaze na psihoterapiju. Mladi su obično osviješteni ukoliko roditelji nemaju prevelik utjecaj na njih.“

Liječenje je privilegija bogatih

S obzirom na to da je veliki broj građana u Bosni i Hercegovini u lošoj finansijskoj situaciji, dosta njih i iz tog razloga se ne odlučuje na terapije. Naša anonimna sagovornica je jedna od njih:

„Nemam mnogo prijatelja, ali nekoliko njih sa kojima sam u vrlo dobrim odnosima znaju za moju situaciju i savjetuju me da posjetim psihologa ili psihoterapeuta, pogotovo sada jer sam na fakultetu. Ja bih se možda i javila psihologu, međutim nisam toliko samostalna da bih mogla plaćati sastanke koji su prilično skupi, a i moji roditelji nisu baš u idealnoj finansijskoj situaciji da bih mogla tražiti dodatan novac za psihologa.“

Ekonomska situacija jedan je od čestih razloga odustajanja od liječenja.

„Budući da se na psihoterapiju javljaju, uglavnom, ljudi sa visokim obrazovanjem, možemo reći da smo u problemu. Društvo, odgovorne institucije, ne rade ništa povodom ove situacije, jer psihoterapiju mogu sebi priuštiti ljudi koji dobro zarađuju. Siromašno stanovništvo nije pošteđeno depresije, ali oni nemaju mogućnosti da dođu na psihoterapiju. Stoga mislim da je vladajuća struktura odgovorna da ovakvim ljudima obezbijedi besplatno savjetovalište, ali to ne čine“, kaže psihologinja Vahida Djedović.

Sa druge strane, djevojka koja je odlučila da u startu krene sa psihoterapijom i koja je dobila punu podršku roditelja jeste dvadesetosmogodišnja Milica Živić iz Beograda koja je atletičarka i novinarka:

„Ceo život pored školovanja i posla se bavim i atletikom, te sam navikla i sebe i druge da svakodnevno imam milion obaveza. Prvi put sam osvestila svoj strah od toga da ne dam svoj maksimum u svemu što radim pred jednu trku u proleće 2016. godine kao napad panike“.

Milica kaže da je od početka imala podršku roditelja, na čemu im je „jako zahvalna“.

„Sa psihoterapeutkinjom iz organizacije Pričajmo o tome, kreirane da pruži pomoć i podršku prvenstveno studentima, sarađivala sam skoro četiri godine. I nakon što sam uspešno pobedila napade panike, nastavila sam sa odlascima kod psihologa, verujući da je taj način rada na sebi dobar“.

Naša sagovornica anksioznost je shvatila kao priliku da radi na sebi, ali i da pomogne drugima da prepoznaju važnost mentalnog zdravlja.

„Nakon svoje pobede, oglasila sam se i javno na temu anksioznosti. Anksioznost je nešto sa čim se većina ljudi sreće i svako ima neke svoje lekove za nju. Međutim, ne možemo baš uvek da slušamo savete roditelja i prijatelja, jer svi to nekako prevazilazimo na lični način. Nažalost, čini mi se da živimo u takvom društvu da je sramota imati problem i ići kod psihologa. Inspiraciju da podelim svoju priču dobila sam od devojke koja je osnovala organizaciju za psihološku pomoć studentima – sportistima u Americi, smatrajući da bi slične inicijative imale velike benefite i u Srbiji. Nakon toga mi se javilo nekoliko ljudi sa pitanjem gde bi mogli da potraže psihološku pomoć, te će mi biti drago ako i ova moja priča otvori put ka životu bez anksioznosti bar jednoj osobi.“

Prvo vakcina, a o mentalnom zdravlju ćemo kasnije

Psiholozi su saglasni da je pandemija nesrazmjerno uticala na naš psihički život. Jedan od profesora psihologa na Univerzitetu Britanske Kolumbije Stiven Tejlor, koji je autor knjige Psihologija pandemije, tvrdi da se „za nesrećnu manjinu, možda 10 do 15 odsto ljudi, život neće vratiti u normalu”, i to zbog uticaja pandemije na njihovo mentalno zdravlje.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, grupa vodećih stručnjaka za javno zdravlje nedavno je u časopisu British Media Journal upozorila javnost da će „udar pandemije na mentalno zdravlje vjerovatno trajati mnogo duže nego njen udar na fizičko zdravlje”.

Psihologinja Vahida Djedović se slaže sa da je pandemija u velikoj mjeri uticala na naše mentalno zdravlje, ali i dodaje da je „pandemija izvukla ono što se godinama guralo pod tepih i da će problemi sa mentalnim zdravljem tek da se pojave“.

Djedović dalje nastavlja:

„Ako krenemo od stresa, kojem su, manje više, svi izloženi, onda znamo da stres, koji se nagomilava u tijelu, izaziva razne psihičke i fizičke posljedice. Neke od njih, nažalost, mogu ostati trajne. Stoga je najbolje baviti se prevencijom, ali prevencija više nikom nije važna. Jedni odlaze iz zemlje, kao da će time pobjeći od sebe, a drugi su se predali. Iako je u prevenciji ključ, ne vidim da je iko zainteresovan da otključa ta vrata. Možda nekolicina.“

Srđan Tomić kaže da je potrebno da prvo razvijemo određeni vid svijesti kada je i pitanju mentalno zdravlje:

„Mislim da je primarno najbitnije da se razvija tolerancija i empatija uopšteno između ljudi pošto najčešće puštamo da automatske reakcije na nešto budu vodilje u komunikaciji sa drugima. To bi pomoglo generalno smanjenju potrebe za stručnom pomoći. No, pošto je to negdje tek dalji cilj u budućnosti, mislim da je veoma bitno da se stručna pomoć psihologa uzme kao nešto što nije strano i pokazivač slabosti, već samo razumijevanje neistraženog dijela sebe koji dosta lakše otkrivamo uz pomoć druge osobe koja bolje razumije strukture iza naših kognitivnih procesa“.

Izvor: https://analiziraj.ba

Department of Digital Communications and Public Relations